U tišini knjižnice, među policama koje pamte više života nego što bi jedan čovjek ikada mogao proživjeti, stajala je knjiga bez naslova. Njezine stranice bile su ispisane riječima koje nitko nije tražio, ali koje su svi potajno trebali. Svaki list nosio je tragove nečijih misli, nečijih strahova i nečijih davno zaboravljenih snova.
Kao i u svim pričama, i ovdje je početak bio tih, gotovo neprimjetan.
Kao i u svim pričama, i ovdje je početak bio tih, gotovo neprimjetan. Rečenice su se slagale jedna uz drugu poput kamenčića na putu kojim netko tek treba proći. Čitatelj bi u njima mogao pronaći odraz vlastitih pitanja, jer knjige, baš poput ljudi, rijetko daju odgovore – one samo nude prostor u kojem se odgovori mogu roditi.
Negdje između poglavlja, vrijeme je izgubilo svoje značenje. Likovi su ostajali zarobljeni u vječnom sada, čekajući da ih netko ponovno pročita i time vrati u život. I dok su se riječi prelijevale s papira u um, postajalo je jasno da prava priča ne pripada knjizi, nego onome tko je drži u rukama.
Na kraju, kao i uvijek, ostajala je tišina. Ona ista tišina s početka, ali sada ispunjena značenjem. Jer svaka pročitana stranica ostavlja trag, i svaka izmišljena priča postaje dio stvarnosti onoga tko ju je dopustio sebi.